HISTORIJA ROBIJAŠA /by www.robijasi.com

Kao i svaka druga historija tako i nasa kao navijaca NK Celik pocinje od onog dana kada su se poceli zapisivati neki vazniji datumi i dogadjanja. Vjerovatno su neki dogadjaji propusteni, neki mozda uvelicani, ali u svakom slucaju, najbitnije je ostalo, zabiljezeno, prenoseno takoreci s koljena na koljeno, i evo sada uokvireno na ovoj stranici. Naime, navijaci zenickog kluba Celik, danas najtrofejnijeg bosanskohercegovackog kluba u BiH, "Robijasi", dobili su ime po Kazneno Popravnom Domu, koji je na podrucjima bivse Jugoslavije imao i pridjev najstrozijeg. Ime "Robijasi" nose od 1988 g. kada su se tadasnje vodje navijaca u ugostiteljskom objektu "Sadrvan" slozile da konacno navijaci dobiju jedno prepoznatljivo ime zauvijek.

Na samom pocetku grupa navijaca koja je navijala za Celik zvala se "Celikovci", zatim mijenjaju svoje ime u "Smogovci" zbog svima nam poznatog smoga i nezdravih cestica koje je zbog svog neprestalnog rada "Zeljezara" redovno ispustala. Jos od tada poznat, radnicki grad je uvijek zivio samo srcem, u svojoj maloj tvrdjavi, ne dopustivsi nikome da narusi mir koji je uvijek sam sebi stvarao, a taj mir oduvijek se zvao "Celik". Poslije "Smogovaca" navijaci mijenjaju ime jos u "Steelers", "HZC" (Huligani Zenickog Celika) i "Celzi" ("i" uvijek pisano u obliku munje, sjetice se stariji)... Bez obzira na ime, vrijeme i mjesto, navijaci zenickog Celika su uvijek bili tu za svoj tim, bez obzira koliko on lose ili dobro igrao, sto je predstavljalo i njihovu najbolju karakteristiku, jos od "onda" (sto bi rekao nas narod...). Kroz historiju, znalo se desavati da se Celik bori za ulazak u Prvu ligu, ili cak za opstanak u istoj. I ma koliko da su vazne utakmice bivale izgubljene, navijaci su uvijek ostajali uz svoj tim.

Jedan od zapamcenih datuma u analima Robijasa, ostace i 4. oktobar 1972. godine, kada je Celik na Bilinom Polju pred oko 30.000 gledalaca savladao Fiorentinu sa 1:0 i time osvojio Srednjoevropski Kup. Time zenicki popularni klub ulazi i u historiju nogometa bivse Jugoslavije. Ono za sto su Zenicani zivjeli, poslije tog dana se udvostrucilo, i ljudi sagradise svojim srcem i voljom jace bedeme oko svoje "tvrdjave"-Celika, tvrdjave koja je i danas odolijeva vremenu. Zenica nikad nije bila najveci grad, nece nikad ni biti, ali uvijek ce imati srce (to je neupitno).. srce za Celik!

Na inicijativu Robijasa krajem 80-tih, dobili su i svoje mjesto na istocnoj tribini stadiona Bilino Polje. Na tu tribinu se moglo uci sa popustom uz clanske karte. Malo je reci da su bili uz svoj klub samo na domacim utakmicama, jer putovali su i na sva gostovanja koja su bila omogucena. Rijetko je kada bio organizovan prijevoz, uglavnom je to bilo stopanje auta, pa se uz silna presjedanja nekako dodje na utakmicu i time uvelica taj dogadjaj. Split, Vinkovci, Borovo, Solin, Beograd, Sarajevo su samo neki gradovi u kojima su gostovali Robijasi navijajuci za crno-crveni tim..

1992. godina, godina pocetka agresije na BiH, nije donosila nista dobro, i tadasnja nogometna liga se raspada, kao i sve sto je bilo "tadasnje". U svakom segmentu zivota, mijenjaju se bitne stavke, pa i u nogometnoj. U toku rata nije bilo mogucnosti ni za kakvo odigravanje lige, nogomet je jednostavno stagnirao, ljudi su se zaželjeli nogometa i Celika. To ce se desiti 1994. godine, kada NSBiH kao krovna organizacija po pitanju nogometa u Bosni i Hercegovini pocinje da pokrece sportski zivot, znajuci da je to jedini nacin da se razum ponovo vrati na svoje, a navijacima i igracima omoguci da se nadmecu, sportski u najmanju ruku.

Jos uvijek pod utiscima rata, zeljni bilo cega normalnog, Robijasi ponovo stupaju u svoje redove i nastavljaju navijati za Celik, namjerno kazem "nastavljaju", jer ustvari nikada nisu ni stali. Bilino Polje je nastavilo da zivi, u Zenicu su se ponovo pocele vracati boje, a crno-crvena je odjekivala u svoj svojoj snazi. Naime, desavalo se da su "huligani" napravili nekoliko incidenata na relaciji istok-sjever, i u svrhu bolje organizacije i atmosfere, a na inicijativu Uprave Kluba, navijaci se prebacuju na juznu tribinu stadiona Bilino Polje, gdje ostaju sve do danas. Sad vec svoje uobicajeno mjesto boravka Robijasi su uvelicali pjesmom "Robijasi, haj'mo s juga, Celik nam je majka druga!"

Sala Doma rudara bila je popriste osnivacke Skupstine Udruzenja Gradjana prijatelja kluba-navijaca NK Celik, koji se po prvi puta organizuju na ovakav nacin kako ib aktivnije uzeli ucesce u zivotu Kluba. Oko stotinu mladica sa crveno-crnim obiljezjima prisustvovalo je ovoj osnivackoj Skupstini, medju kojima su, nazalost, bila samo dvojica bivsih igraca Celika Kemal Hafizovic i Refik Bajric. Na tom sastanku je izabran 30-clani Upravni odbor, na cijem celu se u narednom periodu nalazi Asim Demiri, u ulozi predsjednika, i Osman Sirco, potpredsjednik UO. Za predsjednika Nadzornog Odbora izabran je Paulin Miskovic, dok su Alemko Fazlagic i Idriz Demiri clanovi ovog odbora. Ovo su samo neka imena u historiji Celika koja su doprinijela ostvarivanju jakog i cvrstog Celika.

2001. godine Celik se nakon nekih 20-tak godina ponovo pojavljuje na evropskoj sceni, u Intertoto Kupu. Prava slika nogometnog praznika bila je tih dana u Zenici. Nema nacina da se rijecima opise euforija koja je zahvatila navijace u iscekivanju rezultata iz Turske. Cak je neko slucajno pronasao neki turski kanal (koji se uvijek nekako provuce do nasih prostora) u jednom lokalu u Zenici, "Gaudeamusu", i ispred objekta je nastao haos i metez svih onih koji su htjeli da vide igru nasih momaka protiv Denizlispora. Na nasu srecu, utakmica je bila praznik i za oci i za dusu (Denizli - Celik 3:5), i nakon nje, Robijasi su proslavljali pobjedu i prolazak u drugi krug Intertoto Kupa. Koliko nam je ta pobjeda znacila, Robijasima, Zenici kao gradu, vidjelo se po specijalnom doceku nasih nogometasa po povratku iz Turske. Grad je jednostavno ludio, ostvarivao se san koji je vec dugo godina sanjan.

Poslije ovoga je uslijedila utakmica protiv belgijskog Genta. Kao i obicno, bilo je ljudi koji su bili pesimisticni po tom pitanju, ali su opet dosli na utakmicu nadajuci se "necemu"; zatim onih koji su i previse velicali ovaj klub, i na kraju, onih najprimjetnijih i najvjernijih u svemu - navijaca. Dali su sve od sebe za tu utakmicu, bili svih 90 minuta 12-i igrac svog Celika, i po zavrsetku utakmice koja je rijesena u korist Celika rezultatom 1:0, u silnoj sreci stvaralo se veliko nestrpljenje pred revans susret. Poceo se spremati organizovani prevoz u Belgiju, poceli smo liciti na Svijet, i na kraju price, zalosno izgubismo 2:0 (2 auto gola). Da li ima nesto gore u svijetu nogometa nego pobijediti sam sebe (izgubiti od samog sebe)?

Nakon svega Robijasi su ipak ostali vjerni svom klubu, nastavivsi da srcem cuvaju svoj mir, svoj Celik, i sta drugo reci na kraju, nego:

"I KAD GUBIS, MI SMO S TOBOM, ROBIJASI-CELIK"